15.07.2013.

Neka ti jučerašnja pogreška bude današnji učitelj.


Ova godina je posebna za mene.  Do sad, nikad nisam imala osjecaj da se mijenjam. Svaka godina je bila ista, monotona.  Ljudi oko mene su godinama sve drugaciji postajali, odrasliji, zreliji, ali ja sam sebi ostajala ista.

 Valjda polazak u srednju skolu je imao veliki uticaj na mene. Djeca iz grada se drasticno razlikuju od nas, djece iz manjih naselja. To je bio tezak period mog djetinstva, uklopiti se u okolinu.
Sestra mi je uvijek govorila da ne 'ganjam' sebi drustvo, neka drustvo 'ganja' mene. Bila je upravu. Ali ja je nisam poslusala. Toliko sam se pokusavala uklopiti trazeci sebi prijatelje da sam na kraju ostala bez njih. Htjela sam sa svima biti najbolja.  Prvo polugodiste je bilo katastrofalno. Nisam imala volje ici u tu skolu, nisam imala volje uciti, sve je lose krenulo. Na kraju sam se sprijateljila
s jednom povucenom djevojkom Eminom, s kojom cu postati nerazdvojna.

Ponekad pozelim da vratim vrijeme, da ispravim svoje greske, da krenem iz pocetka.

 Drugi razred je drugaciji. Ignoriram osobe koje mi se ne svidjaju. Medjutim, i dalje nemam svoje drustvo, tu smo samo ja i Emina. Ali to mi vise nije vazno. Ne zelim mijenjati sebe radi nekog drugog. To nije sustina zivota. Najvaznije je biti iskren prema samom sebi, ne slusati druge.
Moje ocjene su mnogo bolje nego u prvoj godini.
Ponekad pomislim, kako bi bilo da sam drugacije naravi, drugacijeg karaktera, kako bih onda zavrsila u toj nedefinisanoj ustanovi. Ceste su noci kada se zatvorim u svojoj sobi i placem u sebi jer sam sama, jer nemam s kim provoditi odmore i radovati se dobrim ocjenama, kao sto vecina mojih vrsnjaka radi. Zar sam uistinu losa osoba, pa me Allah kaznjava ? Cemu sve ovo ?

Te noci su me promijenile. Zeljela sam da se pokazem da nisam takav slabic kao sto se cinim, da se borim za ono sto zelim, da budem najbolja.
Pocela sam citati knjige. Ovo je prvi put da sam uzela neku knjigu da procitam koja nije bila vezana za skolu. Knjigama usavrsavamo nas rjecnik, te sebe kao licnost. 
Knjiga koju citam me je naucila mnogo cemu. Prije svega, postovanju svoje vjere. Pocela sam da klanjam svih 5 dnevnih namaza.
Mnogo cesce mislim o svojim pogreskama koje sam uradila u prethodnim godinama.
Nastojim biti bolja, zelim imati bolji odnos s roditeljima, te cvrscu vjeru u Allaha. Samo se tako nikad vise necu osjecati usamljeno. A prijatelja ce biti.

12.10.2012.

Ne možeš promijeniti ono što se već desilo, zato nemoj trošiti vrijeme razmišljajući o tome. Kreni dalje i preboli. Gotovo je.

I ipak dođe kraj našeg ljubavnog romana. Razišli smo se. To je zadnja stvar koju smo htjeli, al morali smo. Znači ipak nije trajalo zauvijek ili ? Znate, mnogo sam ga voljela, kao nijednog do sad. Bio mi je prva istinska ljubav. Volio je i on mene. Znala sam to. Osjećala sam to. Ali.. Ljubavna priča ne bi bila toliko zanimljiva da nema tog ALI, da nema nekih komplikacija. E pa kod mene se baš iskoplikovalo. Znate, ja sam muslimanka, on je srbin. Roditelji su nam se borili jedno protiv drugog. I šta da ja očekujem da mi otac kaže na tu vezu ? Da mi čestita, ili šta ? Iznevjerila bih ga. Razočarala. Kako god hoćete. Kad bi saznao za našu vezu, sve bi se promjenilo, pogotovo naš odnos. Teško je što zbog roditeljevih grešaka, mi, djeca ispaštamo. ŠTA SMO MI KRIVI ? pa i nismo, al ipak snosimo posljedice. A on i ja, uvijek ćemo biti jedna nedovršena priča. Teško je proći pored njega i samo se pozdraviti. Navikla sam da ga zagrlim, poljubim, čim ga ugledam. Navikla sam da pričam sa njim svako večer, da mu svako večer kažem da ga volim, kao i on meni. Falit će mi, to sigurno. I ne, ipak će ovo trajat zauvijek, jer moja ljubav prema njemu nikad neće prestati. Jer ne može. Poslije svega.

29.09.2012.

Zajedno idemo kroz zivot. Ako se nasi putevi i razdvoje, uvijek cemo znati da se ponovo pronadjemo. Tako je lijepo imati osobu kao sto je ona.

Sestra ? Pa to ti je osoba bez koje ne mozes zamisliti svoj zivot ! Osoba s kojom mozes da pricas o bilo kojoj temi, o bilo kojem dogadjaju, u bilo koje doba dana. Dosta puta ti dodju dani kad te toliko iznervira, da pozelis da ode. A kad bi otisla, sta onda ? S kim bi pricala o svojim ljubavnim jadima ? S kim bi se svadjala, pa i tukla po cijele dane. S kim bi dijelila svoju odjecu, kome bi davala najiskrenije savjete, a da pritom znas da se nece naljutit ? Ne znas ni ti.. A otici ce. Kad tad. Cim otkuca taj cas. A sta onda nastupa ? Samoca. Strah od iste sudbine. Dani prolaze, a ti staris. Bez nje ..

29.09.2012.

Tužno je kad ljudi koji su ti dali toliko uspomena - postanu uspomena.

Njega sam upoznala pretprošlo ljeto.. Bio je jedno lijepo iskustvo, jedna dobra lekcija koju ću uvijek pamtiti. Sjećam se da sam sjedila na stadionu, tipkala sms poruku prijateljici, onako, bezveze preletila pogledom ispred sebe, i ugledala njega, taj njegov klošarski hod, sav u adidas fazonu. Privukao mi je pažnju. Nije bio sam. Ali kao da jeste. Nisam primjećivala nikog drugog. Pratili smo se pogledom. Nisam trepkala. Očekivala sam neki smiješak, međutim ne. Prošao je pored mene dosta ozbiljan, kao što kažu "mrtav hladan". Možda me nije gledao na isti način ? Možda sam pogrešno shvatila ? Našla sam ga na fb-u, i dodala. Prihvatio je. Narednong dana, imala sam šta vidjeti. Njegov lajk na mojoj profilnoj. Šta bi to sad trebalo da znači ? Neki znak za nešto ? Ma ne. Ne vjerujem. Međutim, nakon nekoliko dana, i javio mi se. Počeli smo voditi razgovore. Dani su prolazili, mi smo se sve više i više upoznavali. Imali smo neke svoje tajne. Postao mi je dobar prijatelj. Jako dobar. Zavoljela sam ga. Voljela sam komunicirat s njim. ALI... Osjećala sam nešto. Ne znam šta. Jako čudan osjećaj. Ranije, znala sam mu dati neki dobar savjet oko cura, međutim, kasnije.. Bila sam nekako, da kažem ljubomorna, kad bih vidjela neko srce na njegovom zidu. Zbog čega to ? Pa najbolji mi je prijatelj. Ne bi trebalo to da se dešava. I tako prolazili su dani, sedmice, mjeseci. Moji osjećaji se nisu promjenili. Isti. Jednog dana prišao mi je i rekao da želi nešto da mi prizna. Neka struja je prošla kroz mene. Mislila sam, "evo ga, pa i on osjeća isto." Pitala sam ga sva nekako happy, o ćemu se radi. Sjeo je pored mene i rekao: " Poznajemo se samo 2 godine, a znaam te kao da si mi rođena sestra. Znam šta voliš, a šta ne, znam šta ti smeta, a šta te obraduje, znam tvoj karakter, uvijek si mi se sviđala." Tresla sam se dok sam ga slušala. Nastavio je, "Ono što želim jeste to, da ti se zahvalim na svakom provedenom trenutku s tobom, na svakom iskrenom savjetu. Ti si moja najbolja prijateljica i uvijek ćeš to ostati. Najviše mi je drago što nekako nema te ljubavne privlačnosti između nas. Volim te ." Sjedila sam. Prestala sam se tresti. Bila sam ukočena. Kao on onog dana, "mrtva hladna". Stavila sam mu ruku na rame, i sve mu rekla. Svaki prokleti osjećaj sam mu opisala. Gledao me je svojim malim, okruglim očima, dosta razočarano. Ali tako je bilo najbolje. Šta se desilo poslije ? Ništa. Ustvari, jeste nešto. Razišli smo se. Sada, kad prođe pored mene i ne pogleda me,a ne nešta drugo. Ali valjda je tako to trebalo biti. Uvijek će mi faliti.

28.09.2012.

ona..

Eh.. Ona je bila moja najbolja prijateljica. BILA ? Zašto bila ? Dok sam se družila sa njom, imala sam taj osjećaj, ustvari, bila sam ubjeđena da nas niko, nikad neće rastaviti. Šta se desilo ? Kome je uspjelo da se umiješa između nas dvije ? Vidiš .. Krivac smo ustvari ispale nas dvije. Počele smo se često svađati, nismo provodile svaki dan zajedno, konstanto smo nervirale jedna drugu. I onda je došao dan, kad je meni, a i njoj pukao film. Istresle smo se jedne na drugu, izbacile sve što nam je smetalo. Inače, tokom svađe, osoba uvijek kaže 80% istine. Legle su uvrede. Da sam joj smarala, da sam ovo, da sam ono. Iskreno, mislila sam da ćemo se pomirit. Ipak, nije nama ovo bila prva velika svađa. Dosta puta smo se znale izvrijeđati, al smo se na kraju uvijek vračale jedne drugoj. Međutim, dani prolaze, ona me još uvjek ne dodaje na fb-u, ne dobivam poruke od nje, čak je i ne viđam, iako živimo dosta blizu. Možda me i izbjegava !? Znam samo to, da mi strašno fali, i uvijek će faliti, svi ti naši zajednički trenutci, svi ti njeni najiskreniji savjeti, komentari.. Pa čak i da se nekad pomirimo, nikad više ništa neće biti isto. Već smo dovoljno odrasle da shvatimo da život ide dalje.. Voljela bih sad da joj pošaljem poruku, aal nekako inat pokušava pobjediti, ne znam šta da radim, iskreno.

28.09.2012.

muškarciiiii -.-'

"Zašto plačeš lutko? Zar ne znaš da onaj zbog kojeg plačeš sad mu je svejedno, dok oni koji te vole sve bi dali da izbrišu tu kišu s lica tvog. Hajde, nasmiješi se, život je lijep. Samo ti je potreban netko tko će ti pokazati njegovu ljepotu. Hrabro je to tvoje srce, svašta može izdržati. Lutko, nemoj dopustiti da te povrijede, da im to u naviku pređe. Pokaži da si jača, osmijehom zlo potuci. Nitko ne mora znati šta se iza tvog osmijeha krije. Budi hrabra. Težak je život lutko, ali doći će netko tko će ti ga učiniti podnošljivim, vidjet ćeš. Sam otvori srce i naći ćeš ga zatvorenih očiju."

28.09.2012.

ODLAZIŠ ? Uvijek je bilo lakše otići nego ostati i boriti se za ono što stvarno želiš.

Neke osobe, na neki čudan, al poseban način uđu u tvoj život, pojave se u tvom srcu, i odatle nikad ne izađu. Pa tako i on.. Mnogo puta sam se pitala šta sam to vidjela u njemu, šta je to tako posebno što me privuklo kod njega ? Uvijek je bio onaj pravi klošar. Ženskaroš. Međutim, postojalo je to nešto .. nešto veoma posebno u vezi njega, što bi mi izmamilo osmijeh svaki put kad bih ga ugledala. Nešto što ne viđaš kod svakog momka. A on, kao i svaki drugi muškarac, znao bi me razočarati, natjerati u plač, da bih mu ja svaki put prostila. Vjerovatno to tako ide u ljubavi.. Ako je u pitanju ljubav. Ono što znam je to da ga pored svega mnogo volim, i da ne bih mogla podnijeti da ode od mene. A najviše me raduje to što znam da on osjeća isto. <3

28.09.2012.

KAŽU MI, JOŠ ĆEŠ TI VOLJETI. MOŽDA. NEKAD. ALI OVAKO, NIKAD.

U svakoj normalnoj vezi dođu ti dani krize, nepovjerenja, izdaje. Neki to prebrode veoma brzo, a nekima to traje, i traje, i traje, dok ne shvate da je došao KRAJ. A što se tiče njega i mene.. eh. ..naša priča, za mene izuzetno komplikovana, a za slušaoce dosta jednostavna, bila bi savršena kad bi zanemarili te neke "ne toliko krasne trenutke". Po mom mišljenju, najbitnija stvar u ljubavi je povjerenje, pa tek onda koliko se vi volite i te priče. On je moje povjerenje izgubio onda kada me je prevario. Ne tvrdi on to tako, on se pravda. Ali znam ja njega, znam taj prokleti sjaj u očima koji zablista svaki put kad laže. A šta sam ja uradila ? Oprostila mu. Praveći se da mu vjerujem. Da sam to već prebrodila. A znaš šta ? Nisam. I dan danas pokušavam da shvatim zbog čega sam to uradila, kad sam znala da od tada ništa više neće biti isto. Ali razum radi jedno, a srce drugo. Moraš se odlučiti koga ćeš slušati. Ja sam izabrala da budem povrijeđena. Ja sam izabrala srce..


Gdje smo sada mi ? Gdje su one riječi velike ?
<< 07/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
6755

Powered by Blogger.ba